Piše Svetozar B. Popović
U samrtnim pesmama (pri opelu), koje je daroviti Damaskin napisao, vidimo, da smrt taj užasni period ljudskog života nikoga neštedi. I iz iskustva to mi znamo, jer, dal’ ima ljudi koji su živi, i koji su od užasne kose smrti pošteđeni? Koga ima od rođenih, da nije ovo-zemno vremeno biće promenuo za vječno, – nebesno? I car i knjaz i bogat i siromah i star i mlad odlaze tim putem, kao što neuveli venac pesama damaskinovih govori.
Velimo, da smrt prekraćuje put života svakome, pa i našeg vrlog oca Savatija ne poštedi, nego ga u 25-oj godini odseli u krilo oca nebesnog.
Pokojnik, rođen u selu Smiljevcu (Trćima), nije mogao zaostati, kao njegovi vršnjaci zadovoljavajući se prostim životom. Njegova duša žudila je za nečim većim, a misao mu je bila ta, da koliko mu sile dopustile budu obogati se znanjem. U velikoj oskudici, a poslužujući i učeći se, svrši tri gimnazijska razreda u Beogradu, sa valjanim uspehom, pa nemogući više tako čemerno i skučeno živeti i učiti se izmoli se od škole i postave učiteljem u rudničkom okrugu u Šutcima.
Valjanost njegovu, kao učitelja, dosta je ocrtao g. Stevan D. Popović, pisar u prosveti u „Srbiji“ u maju mesecu, govoreći o školama u ovoj godini.
Valjanost njegova i kao sveštenikom ugledala se, ali ne traja tako dugo. Pokojnik i nenavrši dve godine svoga svetog služenja no 28. aprila preseli se sa ovog privremenog života u vječni pokoj, u najlepšem cvetu mladosti svoje.
Pokojnika, osim rodbine njegove i poznanika i parohijani oplakuju, kao svog vrstnog i valjanog sveštenika, – no ukupno da reknemo: „laka mu crna zemljica“.
Izvor: Pastir br. 12 godina III – 20. septembar 1870
