Tokom nedavnih istraživanja istorijskih dokumenata s početka XX veka naišli smo na jednu zanimljivu i dirljivu priču. Priču je napisao Milan Ogrizović, hrvatski književnik i političar. Priča je izašla u “Beogradskim novinama” broj 321, 22. novembra 1917. godine. Prenosimo je u celosti:
Majka
– Spomen jednoj među tisućama –
Pismo iz Hrvatske s debelim crnim obrubom, od nepoznate ruke, javljalo mi, da je moj nekadašnji đak, Vladimir V., još prve godine rata dopao srpskog ropstva i dospio u Niš, gdje je uhvatio pjegavi tifus i umro s proljeća godine 1915. – kao jedan od tisuće slučajeva, koje čovjek u bojnim grozotama više i ne žali, jer ih je toliko mnogo i jer im se više pomoći ne može…
Ali je žalila ona, majka. Pisala mi je, kako joj je živa želja, da posjeti grob svog jedinca, prije nego i sama umre. Ja nek joj u Beogradu izradim pitnicu do Niša, zapravo potvrdu na staroj ispravi za prolaz kroz bugarsko osvojeno zemljište. Tu sam joj ugledao i sliku: tihe i brižne crte starije gospođe, koja je gledala u svijet gotovo bez izražaja, ali kao da u očima krije neki nemir.
No, kako je i cijelo to pismo kazivalo staloženu tugu – ta već je prošla i godina dana, otkako joj je sin sahranjen – nisam se još tad brinuo o tom, je li majčino srce u beznadici očajalo ili se s vremenom već i utješilo, nego sam nastojao, da joj što prije udovoljim želji, nek vidi grob svog jedinca, nek ga oplače, pa će joj biti lakše.
Doznao sam iz Niša, da je sahranjen na polju uz glasovitu Ćele-kulu, da je to skupno groblje, gdje je po više trupla položeno u jednu raku, te da ga može posjetiti. Pribavio sam joj i propust na putnici, i ona mi sva sretna – koliko je još mogla biti sretna – zahvaljivala i javila dan, kad će prolaziti kroz Beograd.
Bilo je zimsko, vjetrovito i snježno veče, kad sam je našao na stanici. Prepoznao sam je odmah: ista skrivena tuga u licu, a nemir u očima još jači – tako da sam se i uplašio. No ona je mirno i sređeno govorila, onako kako je i pisala. Željela je, da što prije dođe do Niša i do groblja. Mislio sam: onaj je nemir s toga, što će putovati sama kroz nepoznat kraj, a još k tomu zimi i noću, pa se više s njim nisam ni bavio.
Ali sam se prevario: taj je nemir bio dublji. U tim je staračkim očima dozrijevala jedna odluka. I dok sam sutradan sve nehotice i počešće pomišljao na nju, kako li je stigla i je li našla, za čim je jedino išla, – iznenadi me iz njezina mjesta brzojavka ovog sadržaja: “Spriječite samoubijstvo moje sestre na grobu njezina sina u Nišu”. Potpisana je bila njena sestra, za koju prije nisam ni znao ni čuo. – Pročitam ponovo brzojavku i ne mogu je pravo shvatiti. Ona jučerašnja mirna žena pa – samoubijstvo! I – starija žena!
Ali – majka! I za – jedincem! Stanem se uživljavati u tu istinu i po malo je shvaćati. Po to je dakle išla? I za to je htjela od mene putnicu? Ja sam dakle sukrivac? – A je li ona uistinu kriva? Nije li takav čine prošten – majci?
Ali to se još valjda nije ni dogodilo. Možda sestra to samo tako misli. Pa ako je već očajna majka naumila, da se skonča, može se još spriječiti. Da, još se može. – Brže stoga javim oblastima, nek pripaze na nesretnicu i nek je odvrate od grozne namisli. Tek drugi ili treći dan dobijem odgovor, da gospođa V. nije pokazivala nikakvih znakova, e bi što učinila – da je našla grob svog sina, uredila sve za spomenik i da se sprema na povratak.
Bio sam miran a umirio sam i sestru, koju sam već i odsuđivao, što se bezrazložno prestrašila i uznemirila me, a koja mi se međutim doskora javila, da je sad sve u redu. Ona je brzojavku s toga otpremila, što se bojala, da će joj sestra odista učiniti ono, o čem je neprestano govorila; otkad joj je stigao crni glas o smrti dragog jedinca, neutješna je i gotovo očajna, te nema – veli – više veselja, da živi. Ja sam dahnuo dušom: samo kad se vratila! Da se usmrtila, i sam bi sebe u kojem času krivio, zašto nisam sam otišao za njom i spriječio.
Prolazila zima, nadolazilo proljeće, a ja sam u navali tolikih misli, što nam ih ratno vrijeme danomice i bezobzirno sipa, zaboravio i majku i njenog jedinca. Ali jedno dana stigne mi nakon dugog razmaka isto onako pismo s poznatim crnim obrubom i poznatim rukopisom. Opet me je molila za putnicu: htjela bi da vidi spomenik na grobu svog sina, koji je dala postaviti.
Da vidi spomenik? Ili da – sad izvrši ono, što je namislila? Da, da – sad! Odluka je sazrela. Našla je grob, podigla je spomenploču: odužila se njemu, sinu, sasvim, a onda će se odužiti sebi, majci. Ja je u duši vidim na grobu mrtvu, otrovanu ili prostrijeljenu. Kako gadna smrt a kako uzvišena žrtva!
Ne, ipak to se ne smije da dopusti. Sam ću sebi, vječito spočitavati, što sam joj sam – po drugi put! – dao priliku, da izvrši svoje grozno djelo. A opet da ne ispunim majci i tu želju, da vidi uređen grob svoga sina? Možda i zbilja ide samo za to? Možda je prvi put ponijela s njegova groba kakvu takvu utjehu, pa će ga tako posjećivati svake godine sve do svoje – prirodne – smrti; pustit će da je bol sve malo po malo otkida, dok se ne prekine, a ne će životu kidisati.
S druge strane dolazile mi u pamet riječi njene sestre, da će nesretna majka to stalno izvršiti. Što da učinim? Nikad se nijesam osećao tako slab u odluci kao tad. Da izmislim e se više ne može i ne smije putovati tamo? To bi bio grijeh proti majci. Da je odvratim od puta? Kolikogod sam puta uzeo pero, da joj pišem, toliko sam ga puta i odložio.
Sasvim sam slab bio prema pojavi majke, koja mi se sve većom jačinom unosila u dušu. I tako su prolazili dani, a ja niti sam joj odgovarao niti sam se brinuo za putnicu. Mislio sam: najbolje je sve prepustiti vremenu, pa nek se stvar nekako sam po sebi riješi. Možda će mi i ponovo pisati, a dotle će se već nešto dogoditi, što će otvoriti kakav takav izlaz iz sukoba, koji su nad nama.
I to nešto se uistinu dogodilo, ali – bez izlaza. Dogodilo se brže, nego li sam i mislio. Ne znam, jesu li prošla ta dva ili tri mjeseca, a ja od oblasti iz Niša dobijem zvaničnu obavijest, da je gospođa V. na grobu svoga sina oduzela sebi život.
Izvršila je dakle svoju jedinu i stalnu misao. I bez mog je posredstva došla do putnice: obratila se na nekog drugog, jer joj ja zbog moje šutnje nisam valjda više bio dosta pouzdan, a možda je i čula, što mi je sestra pisala, pa je posumnjala. No sve su te sitne misli iščezle pred veličajnom grozotom njenog čina. Kao iz mutnih uzburkanih valova na dalekom crnom moru iskrsavala mi je njena slika mirna i velika. Nemira je u oku nestalo. Ona je rukom o ruku sa svojim jedincem koračala prema vratima vječnosti! Sve je drugo prema roj pojavi malo i slabo.
Kad sam nedavno prvi put razgledao Niš, pošao sam pred veče i to groblja. Tko da ne ode do čuvene Ćele-kule, gdje se još i danas vide uzidane srpske glave, što ih je prije više nego stotinu godina pobjednik usadio, da budu strah i živa opomena svakomu, tko se protiv njega ustane. Tko da ne pogleda mauzolej, podignut oko te male kule kao pokrov počitanja palim junacima? S čudnim sam čuvstvom promatrao i kulu i lubanje i vijence nad njima – već uvele, postavljene o uspomeni stogodišnjice – kad me je u mauzolej uveo bugarski vojnik. Koliko gospodara u jedva dva ljudska vijeka!
Groblje je podalje. Kroz žita i trave, koje se ljeskaju o zapadnom suncu, vide se krstovi i spomenici, niski i sami. Oni bez krsta i s drvenom motkom to su turski grobovi. Posebno je odjeljenje vojnika iz ovog rada: Hrvata, Čeha, Magjara i Nijemaca kao ratnih zarobljenika, a uz njih i Srba, koji su takođe umirali od tifusa; ima i novih bugarskih. Na svakom je drvenom krstu ime, a ima tu i bez imena, poznatih “nepoznatih grobova”!
Gdje su im kolijevske bile, a gdje se eto (uz Ćele-kulu!) skupiše u velik zajednički grob?! – Dok sam amo polazio, mislio sam još na nesretnu majku i na jedinca njena, a sad sam u ovoj mješavini naroda i grobova izgubio i njih na čas iz pameti. Šta je pojedinac čovjek naspram tisućama?!
Mrtvaci monarhije imaju tik kraj ulaza u svoje odjeljenje isto onakav komad zida kao što je Ćele-kula, priprost i žbukom nasut, samo što je mjesto usađenih glava uzidana crna mramorna ploča sa zlatnim uklesanim slovima: “Den in Kriegsgefangenschaft verstorbenen österreich-ungarischen Helden das dankbare Vaterland” (“Austro-ugarskim junacima, koji su umrli u ratnom zarobljeništvu, zahvalna otadžbina”). Taj je natpis na ploči slijeva, a zdesna su te iste riječi u magjarskom jeziku.
Pođem putanjom: krst do krsta, svi tako strašno jednaki! Na mjestima su usko i gusto jedan do drugoga: znak, da je bilo skupnih raka, u koje su se polagala trupla na gomile, kako je već harao tifus. – Ali gle! U jednoličnosti jednakih humaka i drvenih krstova tiho se ističe kao “jedna jedina” mala željezna ograda s niskim spomen-kamenom i sasvim uskom kamenitom pločom. Kao da je djetinji grobić ili mila igračka, koju su u igri podigla djeca! Priđem bliže: u spomen kamen uklesana je fotografija mlada, bezazlena čovjeka nježnih, gotovo ženskih crta, kako prekrštenih nogu sjedi uza stol, a u očima mu je slabi, sjetni smiješak. To sam lice negdje vidio.
Sjetim se svega i začudim se sam sebi, kako sam mogao zaboraviti, da je tu grob i spomenik majčina jedinca. Riječi su mi na ploči to potvrdile: “Ovdje počiva jedinac sinek Vladimir V., bankovni činovnik u Zagrebu, rođen 30.10.1888. umro 11.3.1915.” I u neodoljivoj navadi, da odbijam ovakve brojeve, sračunam: niti dvadeset i sedam godina! Osvit muževnosti. Pogledam mu još jednom sliku: da, to je on. I smiješak mu je sve tužniji, sve u dalju daljinu. Kao da je još onda, kad je u domovini uz taj stol sjedio, gledao daleki grob uz Ćele-kulu! A je li vidio, što će mu majka učiniti na tom istom grobu? – Zbilja, majka! Gdje je ona? Gdje je njen grob? Pogledam unaokolo. Ah, da – ona ne spada u vojničko odjelenje i uz spomenik naroda monarhije. Ona je negdje drugdje i – kao samoubica! – valjda izvan groblja…
Ne, ne, ona je ovdje, nad tim grobićem, nad truplom svoga “sineka”. I nehotice bacim oko na ploču. Na njoj su još neke riječi. Oko mi se muti suzom i jedva po uskoj ploči čitam niz za nizom, kao da bi bili najljepši stihovi, ove jednostavne riječi:
“ZA TOBOM,
SUNCE
MOJE,
TUGUJE
MAJKA
TVOJA”.
Kome da se ne stegne srce? Tko da se ne sjeti, kako je i on – ah vadno je, kroz ratne godine gledajući i predavno to bilo – kako je od mila bio i “sinek” i “sunce” majčino. Kolike majke to u srcu pišu i ne kazuju nikomu! Kolike ne znaju za grobove svojih sinova ili im ne mogu da dođu na grob! Kolike svoju tešku ploču s istim riječima nose u srcu, kao što su nekoć sinove svoje u sebi nosile! Nose i nose dok ih ploča ne pritisne u grob, a da se nigda s nje ne izbriše bol.
Ona, Vladimirova majka, nije mogla nositi svoje ploče. Jednog je predvečerja došla i nad tom istom pločom, nad tim istim riječima ispalila u sljepočicu samokres, i tako činom zasvjedočila svoju tugu. “Za tobom, sunce moje, tuguje majka tvoja”. Nitko je nije vidio, nitko čuo. Bog zna, kojim se riječima oprostila od svog sina, od jedinca, od svoje okamenjene boli, od nečega, u što je već sama sasvim unišla, prelazila, stapala se. Jeli to bila riječ “Vladimir” ili “sinek” ili “sunce” ovo isto zapadno sunce, koje se negdje upravo tako spremalo na počinak?
Jesu li joj kroz uznemireno oko i kroz smućeni mozag prolazile sve one nezaboravljene slike: kad ga je prvi put ko djetence ugledala, kad joj se kao dar božji i odmjena za muke prvi put nasmiješio, i onda kad je progovorio, prohodao, kad je prvi put s knjižicom pod pazuhom pošao u školu, kad je rastao i napokon odrastao i do konja i do koplja bojna?
Kako su joj u duši prohujali ti rastanci: prvi u velike škole, kad je prvi put zadrhtala, drugi na vojnicu pod pušku i telećak, s česa joj se srce skamenilo, a treći ovaj tu ovdje, na niškom groblju, koji više nije bio od ovog svijeta. Zato ga i nije mogla preboljeti. Htjela je biti s njim – s njim, s onim istim, kojim je prije živjela jedan život, da ga opet tamo preko groba produži ili da nestane sasvim. Zato je trebalo, da se riješi tijela, ma bilo i majčino, ma bio i grijeh protiv Njega, Stvoritelja…
Kazali su mi, kako je bila žalosna, što mu nije mogla u hrpi mrtvaca naći trupa, da se iskopa i da ga vidi, pa da ga posebno sahrani. Ta jedva joj se dopustilo zbog toga, da se ne narušava opšti značaj junačkih grobova, da podigne spomenik, a i to je moglo biti u malom i prema usko određenom prostoru. Ali ona je u velikoj tuzi za sinom, i gledajući pred sobom samo svoju bol, htjela da se između tisuću majčinih ljubavi istakne njezina. I istakla se: njenim činom, osamljenim u tragediji majke ovoga rata. Ističem ga evo i ja s ovim spomenom, kroz koji zuji njen priprosti ali dragi, smrtni motiv: “Za tobom, sunce moje, tuguje majka tvoja”.
Rekli su mi i to da su je uveče našli polumrtvu na grobu i da se sirota još cijelu noć mučila, a sutradan da je izdahnula. Zaboravio sam, da pitam, gdje je sahranjena. A šta da joj i tražim grob? Ona više nije tu, kao ni on. Oni su gore zajedno i sredni, a ovo su dolje na grobljima slike njihova posljenjeg sastanka, kao što su na dnu jezera odsjevi plavetnog neba.
Neznam, kako sam izišao između tih grobova, od kojih se svaki kao stao dizati i polaziti za mnom, da traže njih. Majke. Gdje su – gdje su im? A gdje su Majke od onih tisuću groblja s ovu i s onu stranu paklenog lanca? Gdje su?
Sunce je zalazilo. Jednako kao i drugda. Sutra će opet izići. Onim Majkama nikad više. Njihova su sunca zašla i pomrčala. “Za tobom, sunce moje, tuguje majka tvoja”.